Sve što činimo kao kršćani činimo da bi Bog bio vidljiviji, da bi se on proslavio u svijetu. To nije slabija, nego – upravo suprotno: to je najsnažnija i najveća motivacija koju sportaši mogu imati, poručio biskup Šaško.
U organizaciji Ureda za pastoral mladih, Odjela za pastoral športaša održano je u ponedjeljak 2. svibnja 14. hodočašće sportaša s područja Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariju Bistricu koje je okupilo više od tisuću sportaša, predstavnika sportskih saveza i klubova.
Euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, a u koncelebraciji su bili rektor nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Zlatko Koren, povjerenik za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije Ivan Valentić, povjerenik za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije trajni đakon Marijan Spehnjak te trajni đakon Miljenko Bošnjak iz župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima.
Uz predstavnike Hrvatskog olimpijskog odbora, sportskih saveza i klubova, u hodočašću je sudjelovala i Janica Kostelić, pomoćnica ministra obrazovanja, znanosti i sporta. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor Emanuel iz Velike Gorice.
U uvodu biskup je rekao da to je „zajedništvo igrača, trenera, čelnika, djelatnika i članova klubova, društava i saveza, govorljiv znak ljepote naše vjere. Poticaj je to da u svojim svakodnevnim brigama ne previdimo ono što je za život najbitnije: odnos s Bogom i ljubav prema bližnjima. I jedno i drugo tako je usko povezano u ovom hodočašću”.
U homiliji biskup se osvrnuo na riječi iz Poslanice Hebrejima: „Postojano trčimo u borbu koja je pred nama!” „Zvuči kao naputak trenera prije natjecanja: ‘Postojano trčimo!’ No, ovdje je u pitanju život, nastojanje da se ide putem koji je za nas pripremio Bog. Sve je to usporedivo s trčanjem, natjecanjem u kojemu postoji cilj, pobjeda i nagrada. I kao što znamo da nam je za natjecanja, utakmice, borbe, potrebno puno preduvjeta, tako je i za tu životnu trku ‘potrebna ponajprije vjera’. Do cilja dolazi onaj tko vidi da se može nositi s tim izazovom i da je za njega pripravljena nagrada. Potrebna je i želja kojom nadvladavamo iskušenja. Potrebna je postojanost, ustrajnost i strpljivost, da bi se pobijedile poteškoće i došlo do cilja. Kao vjernici smo uspoređeni sa sportašima. Niti jedan ozbiljan sportaš ne ulazi u natjecanje, bez pripreme i bez poznavanja cilja”, rekao je biskup.
„Kada se pak govori o vjernicima i o vjeri u Boga, onda možemo razlikovati one ‘koji su ozbiljno shvatili svoju vjeru’ te sve što žive, gdje god se nalazili žive s Isusom: od sasvim običnih odnosa s ljudima do prijateljstava i svoga posla. Postoje i oni vjernici ‘koji nose u sebi neki osjećaj’, povremeno idu u crkvu, zanima ih vjera i Sveto pismo, ali ozbiljne odluke, vezane uz vjeru, odgađaju, misleći da ima vremena. I umjesto da budu natjecatelji, odlučili su biti navijači: gledaju sa strane, dive se sportašima; i kada pobjedi netko od onih za koje navijaju, osjećaju da je to djelomično i njihova pobjeda. U našoj kršćanskoj vjeri nije tako: u njoj postoje samo ‘natjecatelji’. Dakle, ili smo natjecatelji koji su osobno uključeni i usmjereni prema nagradi ili smo izvan igre, gdje nema niti utješne nagrade, niti tzv. ‘drvene medalje’. Ali budimo svjesni da životnu trku nitko ne može izbjeći. Tako je očito da Bog želi vjernike-sportaše koji su spremni, bez obzira na svoje sposobnosti i mogućnosti; spremni ući u trku, sudjelovati u utakmici kao igrači. Znamo da među vjernicima ima i onih ‘koji su nesigurni, pomalo sramežljivi ili bojažljivi’. Oni si postavljaju pitanja hoće li moći istrčati trku, završiti utakmicu, natjecanje privesti kraju; hoće li biti dovoljno dobri; hoće li suigrači biti zadovoljni njihovim doprinosom… Vjernici koji su neodlučni; kojima je teško donijeti odluku da svoju vjeru žive istinski, a ne površno i za potrebe medija, dođu na start trkače staze, ali bi onda željeli odustati, jer gledaju sebe i – gledajući svoje slabosti i rezultate koje postižu najbolji – ne osjećaju da su dovoljno dobri. Ali, Isus ne traži od nas da budemo rušitelji rekorda, nego da izdržimo trku do kraja. Bog nije poslao svoga Sina radi savršenih (takvih nema), nego radi nas grešnika. Svi neodlučni i bojažljivi vjernici, koji su možda i dobili udarce i pomalo šepaju na životnoj stazi, baš kao i svi vjernici, ne smiju se oslanjati samo na svoje snage. Jer se iza takvoga stava nalazi oholost, ispraznost i sebičnost. Isus od nas očekuje onu poniznost koja zna da je trka prezahtjevna za pojedinca i za njegove snage, ali izlazi na stazu, na teren, vjerujući da nas je Bog pozvao da trčimo njegovu trku i da trčimo s njim. Njegova je snaga jamstvo da ćemo izdržati do kraja, ako se pouzdajemo u njega”, pojasnio je biskup.
U homiliji je biskup istaknuo i da je važno razmotriti „što trebamo maknuti iz svoga života; što je zapreka našoj radosti”. „Temeljni teret koji nam ne dopušta živjeti radost jest navezanost na nešto prolazno. Možda se u sportu s time najteže boriti. Iz natjecanja u natjecanje, iz utakmice u utakmicu, iz prvenstva u prvenstvo, uvijek sa željom osvajanja nečega što je u konačnici prolazno. Niti jednim zvanjem i zanimanjem, u kojemu živimo kršćanski, ne smije prevladati materijalizam, oholost, osobna slava i sebičnost. Sve što činimo kao kršćani činimo da bi Bog bio vidljiviji, da bi se on proslavio u svijetu. To nije slabija, nego – upravo suprotno: to je najsnažnija i najveća motivacija koju sportaši mogu imati”, poručio je biskup.
Prema biskupovim riječima i duhovni život zahtijeva ozbiljnu pripremu i nastojanje da se ‘neprestano bude u formi’. „Kršćanin ne može ‘biti u formi’ bez molitve, bez razmatranja Božje riječi, bez sakramenata, bez ljubavi prema bližnjima. Kao što u natjecanjima, kojima nije prethodila priprema, u tijelu pod naporom dođe do grčenja mišića, teškoća u disanju i do nemogućnosti trčanja, tako je i s našim duhovnim životom koji se nužno zaustavlja, ako nismo uložili napor za izazove i udarce. Dobro vam je poznato da se u sportovima puno više vremena utroši na pripreme koje se ne vide nego natjecanja koja se vide. To može izgledati kao beskorisno potrošeno vrijeme, ali to je dragocjena podloga, temelj svim rezultatima. I to je usporedivo s onim što živimo kao vjernici. Isus nam govori o vjerničkoj skrovitosti iz koje se rađa snaga za vidljivost našega kršćanstva; o tihoj blizini s Bogom, o osluškivanju nadahnuća Duha Svetoga, koja postaju vidljiva u djelima ljubavi prema bližnjima”, pojasnio je biskup.
Izvor: IKA / Foto: Zagrebačka nadbiskupija
