Treba li nam vjeronauk i u školi i u župi ?!?

"Djeca su nam u školama preopterećena! Nemaju ni trunke vremena za sebe! Čemu onda još i (taj) župni vjeronauk? Zar nije dovoljan onaj u školi?!?" – čujem ponekad sa strane, a ponekad i direktno meni upućeno pitanje. Drugi pak dio vjernika, nostalgično se sjećajući vjeronauka u župi, na koji su išli ne bojeći se da će im katehistica ili kapelan zbiberiti jedinicu za nešto što nisu naučili, pita: "Ne bi li vjeronauk trebao ostati u župama gdje smo kao spužva upijali slike iz Kristovog života, dok je on sada samo opterećenje djeci koja sad moraju dobiti i ocjenu za nedajbože neznanje?"

Hm!?! Ako ste se pronašli u jednoj od ove dvije grupe vjernika, tada ću vam pokušati objasniti stav katoličke Crkve, s nadom da će ovaj tekst rasvijetliti neke nedoumice koje nosite u srcu i koje vas možda i izjedaju. Vidjet ćete da mnogo toga zajedničkog možemo jedni drugima reći, i da nas "u jednom srcu i jednoj duši" ponajviše razdvajaju klišeji i zablude nastale u nedostatnom dijalogu. Ovaj članak, trebao bi biti doprinos našem međusobnom dijalogu.

Krenimo od samog početka. U vrijeme osamostaljivanja, Republika Hrvatska je, prateći većinu tadašnjih europskih država,  ponudila svim vjeroispovijestima mogućnost uvođenja konfesionalnog vjeronauka u škole. U ovoj ponudi, čini se, najbolje se snašla katolička Crkva, jer je relativno brzo mogla ponuditi svoj program, koji je velikim dijelom bio već uhodan i glavninom temeljen na dugoj župskoj katehetskoj praksi. Naravno da taj program nije bio savršen ni dovoljno suvremen (to smo vidjeli po udžbenicima starim i po 25 godina), ali je u jednom vremenu promjena bio najbolje što je Crkva tada mogla ponuditi. Crkva nije ostala na tome: stari plan i program je promijenjen, novi udžbenici su ugledali novo svijetlo dana i školski vjeronauk sigurno hodi ka suvremenim načelima modernog školovanja.

"Smrt" župnog vjeronauka
Gorući problem je nastao kada je vjeronauk u školi, prije svega zbog u ono vrijeme nedostatka školovanog kadra (gdje su i župnici i časne sestre uz svoje župne obveze postali i školski katehisti) potpuno preseljen iz župa u škole. Tako je vjeronauk u školi postao mješavina nečeg što bi se, činjenica u praksi trebalo nadopunjavati, ali nikako izmiješati: župni i školski vjeronauk postali su mješavina školskog.
Dolaskom obrazovanih kateheta u škole, htjelo se napokon riješiti ovaj problem i razdvojiti ova dva vida kateheze (koji su po svojoj naravi i zamišljeni kao odvojene cjeline koje se nadopunjavaju), što je nekima postalo velik problem, gdje se zapravo i mi zaustavljamo na postavljenim pitanjima prve i druge grupe ljudi.

Školski vjeronauk
Činjenica koja stoji je da su nam djeca preopterećena u školama (složili se neki roditelji, nastavnici ili bilo tko drugi s time ili ne)! Sam sustav školstva, kakvog smo naslijedili iz nekih bivših vremena, nije se znatno promijenio, dok je moderni način života nesmiljeno oduzeo ono malo slobodnog vremena koje smo mi (stariji) još uvijek imali za sebe. Upravo zato, 2002. godine, katolička Crkva, po naputku Ministarstva prosvjete i sporta RH, uvodi novi kurikuralni plan i program, djelomično izmijenjen i što se programa tiče, olakšan gradivom.
Potpisivanjem bilateralnog ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana, katolički školski vjeronauk potvrđen je kao izborni predmet u svim školama na teritoriju Republike Hrvatske, koji pohađaju djeca katoličke vjeroispovijesti, a koju roditelji odgajaju u duhu katoličke vjere.
Ovim uredbama, dužnost je katoličkog vjeronauka u školi prenijeti informaciju o djetetovoj vjeri, religiji i vrijednostima koje izlaze iz prakse Crkve. Školski bi vjeronauk tako trebao, kao i svaki školski predmet, imati, kako odgojnu tako i obrazovnu ulogu, što znači da nam je bitno znanje koje će to dijete steći o svojoj vjeri (naravno, nije i presudno). Znanje o vlastitoj vjeri i ispravna informacija o njoj, umanjuje moguće manipulacije i zablude, koje najčešće i nastaju kao puka zaluđenost i zatvorenost u vlastito neznanje.
Pokazalo se da tinejdžeri koji imaju ispravan uvid u otajstva svoje vjere (o čijem smislu upravo u ovom razdoblju počinju i sami promišljati), manje "vršljaju" po tuđim religijama i ne oduševljavaju se u zamamnim ponudama raznih sekti i filozofija, jer odgovore svojih egzistencijalnih pitanja traže i nalaze u kršćanstvu.

Ocjenjivanje u školi
Ravnatelj, kao predstavnik škole, od svakog vjeroučitelja traži da redovito prati i ocjenjuje svakog učenika. Naravno da se pri ocjenjivanju treba voditi normama pozitivnog vrednovanja (negativna ocjena također može imati narav pozitivnog vrednovanja, ako potakne na zalaganje i rad), ali opet na drugu stranu, dijeljenje ocjena šakom i kapom "podučava" djecu da bez imalo truda mogu dobiti ono što nisu zaslužili. Tako na praktični način uče nešto potpuno suprotno od onog što bi ih trebali podučavati.
Rasprava o tome treba li se vjeronauk ocjenjivati (kao i tehnički, likovni, tjelesni) još je otvorena. Svaki prijedlog ima svoje za i protiv, a na stručnjacima je da kažu svoje konačno mišljenje. Do tada, ocjena je jedini put vrednovanja učenika u školi, određen od Ministarstva RH.
Religijski odgoj ili konfesionalni vjeronauk?

Neki se opet pitaju, ne bi li vjeronauk u školi trebao zapravo biti religijski odgoj, a ne katolički vjeronauk? U globalnom društvu, misle oni, inzistiranje samo na jednoj religijisigurno mora osiromašiti dijete.

Praksa europskih zemalja, koje su uvele religijski odgoj, nam je pokazala niz nedostataka koje je ovakav odgoj donio. Prvo, jako je teško naći osobu koja će vam o svim (barem aktualnim) religijama znati ponešto reći, a kamoli da će je moći sustavno obraditi; tako opet neke religije ostaju zakinute. Drugo, u velikoj ponudi vjerskih shvaćanja, djeca su preuzimala ono što je njima zanimljivo, to pamtili (naravno, na način koji su si sami mogli predstaviti), a onda od svega toga stvarali vlastito sinkretističko uvjerenje. Tako Isus više nije bio Bog već revolucionar, koji se vjerojatno već tisuću puta reinkarnirao (te je bio Budha, Muhamed, Krishna), a Crkva je ništa više nego "stranačka organizacija" koja, u globalnoj ponudi i potražnji vlastitih uvjerenja, čini sve kako bi zavrbovala što više članova. Zato ih plaši paklom, kako bi u strahu bili pokorni kleru, jer bi inače sigurno prihvatili reinkarnaciju (koja je u zapadnoeuropsko-hindu shvaćanju potpuno istrgnuta iz pravog brahmanskog konteksta, gdje je reinkarnacija teška kazna za loš život – mi bi rekli hinduistički pakao) koja je sada shvaćena kao neprekidni slijed novih šansi (trajno čistilište). Reinkarnacija čovjeka oslobađa od patnje (a ne Kristova muka i smrt), te proizlaz da je Isus napravio grdnu grešku davši se pribiti na križ (jer bi se i onako reinkarnirao) i da ne nabrajam više, mislim da ste dobili jasnu sliku, kako religijski odgoj može dati uvid u povijesnost (razvoj, misaoni krug i kulturu) nekih religija, ali nikako uvid u vjerske vrednote i iskrenu duhovnu praksu.

Za rast u vjeri potreban je kontinuitet, potrebna je vjera roditelja (toliko naglašavana u obredu krštenja). Dijete bi trebalo rasti u "pozitivnoj klimi" za vjerski rast, da vjera u njemu raste kao biljka iz klice, a ona ne dolazi nakon punoljetnosti, već se uz fizički i duhovni razvoj djeteta istovremeno događa i duhovni. Reći da ćemo djetetu dopustiti da samo, kada bude punoljetno, odluči koju će religiju prihvatiti, vjerski je infantilizam i stup ljudske gluposti, jer dijete nije robot kojem se nakon osamnaeste godine u glavi uključuje softver za najispravniju religiju, već je ono prava mala spužva, koja će do punoljetnosti upiti svaku informaciju duhovne naravi i eto opet smo vlastitom djetetu učinili medvjeđu uslugu. To bi bilo kao da dijete ne želimo slati u školu, dok ono samo to ne odluči, a kamoli da ga ne želimo učiti hrvatskom jeziku (zbog nešto njemačkih ili mađarskih gena koje nosi) sve dok se samo ne opredijeli kojim bi jezikom govorio. Nepromišljeno, zar ne!?

Zašto onda "katolički", a ne "kršćanski" vjeronauk?
Nije li katolički vjeronauk vrsta segregacije prema djeci koja nisu vjernici katoličke vjeroispovijesti? Uzurpacija većine prema manjini?
Doista, uopće nije lijep prizor vidjeti neku djecu kako izlaze iz razreda i gdje "moraju" proboraviti cijeli sat na hodniku, dok mi s djecom govorimo o Kristovoj ljubavi prema svakom čovjeku. No, ovu kompleksnu stvar treba razjasniti.
Kako smo rekli, svaka konfesija u Hrvatskoj može održavati vjeronauk u školi, ukoliko broj djece zadovoljava redovito izvođenje nastave. Tako djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj imaju svoj pravoslavni vjeronauk u školi, a katolici svoj katolički. Djeca (koja nisu kljukana nacionalizmom) ovo uopće ne shvaćaju kao podjelu. Zar nije potpuno normalno da neka djeca npr. češke ili mađarske manjine imaju predavanja i na materinjem jeziku, a da se nama uopće ne čini da je itko ovdje previše eksponiran ili zakinut.

Upravo iz tog razloga, vjeroučitelj katoličkog vjeronauka nema pravo zadržati u razredu dijete koje ne želi sudjelovati u katoličkom vjeronauku, jer bi mu time smanjio njegove vjerske slobode. Problem je škola (ne vjeronauka) što tu djecu "nema" kamo smjestiti ta dva sata u tjednu, i što ih se prepušta hodniku. Naravno, ako se roditelji različite vjeroispovijesti slažu da im dijete bude u razredu dok traje katolički vjeronauk (može pisati zadaću ili crtati – znači, ne ometati nastavu), mislim da je dužnost svakog katoličkog vjeroučitelja (uz dogovor s razrednikom) to dijete prihvatiti u razredu, pokazujući na taj način djeci da trebamo slijediti Krista, koji nikad nije stupnjevao ljude po društvenim i strogo religijskim kriterijima, nego po kriteriju Kraljevstva Božjeg: "…Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima." (Mt 18,3-5)

Župni vjeronauk

Vjeronauk se polako opet vraća u župe. U većini župa samo u vrijeme bliže priprave za sakramente Sv. Pričesti i Krizme, ali ideal bi bio vjeronauk kroz svih osam godina školovanja. Tako vjerska naobrazba opet dobiva svoju cjelinu. Tek ovako, u međusobnom nadopunjavanju župne i školske kateheze, djeca dobivaju zaokruženu sliku o vlastitoj vjeri.

Župni vjeronauk bi nas morao formirati za sakramentalni život; objasniti smisao sakramenta i približiti nam živog Krista, trajno prisutnog u Crkvi. "Kostur vjere" školskog vjeronauka u župnom dobiva "meso i kožu" te kao i kod prvog stvaranja Bog, udahnuvši nam dah života, čini da po župnom vjeronauku, Krist postaje životna stvarnost svakog mladog čovjeka.

U pojednostavljenoj rečenici, mogli bismo i ovako reći:
Školski vjeronauk nas informira o Kristu i katoličkoj vjeri, dok nas župni vjeronauk formira za Krista i za sakramentalni život, koji je nedvojbeno presudan za iskreni vjernički život.

Župni vjeronauk nas odgaja da župa nije mjesto gdje živi, spava i jede župnik, kojeg baš moramo upoznati kod vjenčanja u crkvi ili nedajbože kod sprovoda, već da je ona naše životno okružje, gdje ćemo osjetiti Kristovu prisutnost i mir. Tada neću od ove župe samo tražiti nešto (jer joj redovito plaćam sve "daće"), nego ću joj prije svega htjeti dati sebe, jer župa nije mjesto, župa su prije svega ljudi; župa – to smo svi mi!

Moje kratko radno iskustvo pokazalo je kako djeca čiji roditelji pokušavaju prakticirati svoj vjerski život; koji žive sakramentalno i koji Boga u svom životu doživljavaju kao blisku Osobu ("člana obitelji") koja ih prati i vodi kroz život, takva djeca su pokazivala velik uspjeh i u župnom i u školskom vjeronauku. Naravno, ne kažem da i oni sami ne bi voljeli da su sati olakšani, da nemaju toliko predmeta, ali dvostruki vjeronauk ne doživljavaju kao "opći užas". Onog trena, kada im se objasni što, kako i zašto, oni ga prihvaćaju, jer u svom životu imaju pozitivan primjer sakramentalnog života i uopće ga ne smatraju nametnutim.

Pokušajmo se tada zapitati, nije li loš primjer vjerskog života roditelja zapravo krivac da nam djeca župni vjeronauk smatraju opterećenjem, jer nam je Bog daleko ispod nas na ljestvici vrednota? Pozivam i vjeroučitelje na ispit savjesti i međusobnu suradnju, jer ne bi bilo dobro da se, kada objektivno posložimo sve na svoje mjesto, prepoznamo kao osoba koja se nije potrudila ne biti "opći užas" djetetu.

Župni vjeronauk = Župna kateheza
Još nešto bi valjalo istaknuti (što u brošuri izdanoj od strane župe Valpovo nije posebno naglašeno pa taj tekst sada dodatno uređujemo), zbog katehetsko – teoloških razloga, ali i samog razlikovanja i terminologije (zbog različitih naravi ova dva načina naviještanja Božje ljubavi čovjeku), Crkva striktno razlikuje termine vjeronauk od terminakateheza. Tako nauku koju djeca i mladi primaju u školi naziva vjeronauk, a nauk koji nas vodi sakramentalnom življenju vlastite vjere (i ostvaruje se u okviru župe) nazivakateheza! Ako mi vjernici budemo naučili ispravno koristiti ova dva (međusobno različita, ali međusobno nerazdvojiva) pojma i razlikovali vjeronauk od kateheze, tada će i problemi koji su potaknuli pisanje ovog članka biti znatno umanjeni. Pokušajte tako, svakom s kim uđete u moguće sličnu raspravu, objasniti smisao školskog vjeronauka i smisao župne kateheze i vaš život, kao i život vašeg sugovornika bit će znatno ljepši i osmišljeniji.
Zašto onda ovaj članak cijelo vrijeme govori o župnom vjeronauku? Vrlo jednostavno, zbog pogrešne terminologije koja se uvukla u rječnik i misaoni sklop, ne samo ljudi koji nisu katolici, nego i velike većine katoličkih vjernika. Članak je tako bio razumljiviji upravo ljudima bez teološke naobrazbe, a takvi su većina. No sad, kada su mnoge stvari postavljene na svoje mjesto, pozivam upravo Vas koji čitate ovaj članak, počnite u svom govoru razlikovati vjeronauk od kateheze, i uskoro će pogrešan terminžupni vjeronauk potpuno nestati iz jezične uporabe.

I na kraju…
Moram se osvrnuti i na jedan moj razgovor s jednim nastavnikom, koji je (upravo zbog neinformiranosti, a ne loše namjere) zastupao tezu da je tri sata tjedno (dva školska i jedan župni) previše za djecu. Nastavnik je usput rečeno predavao tjelesni i vannastavno trenirao nekoliko grupa školaraca. Oni su treninge imali svaki drugi dan, po dva sata dnevno, a kod važnijih priprema i po tri sata dnevno svaki dan. Doista, vrlo je bitno misliti na fizičko zdravlje naše djece. Sport je jako bitan kako za psiho-fizički, tako i za duhovni razvoj, ali mi nemojte samo reći da je onda jedan dodatni sat kateheze u župi previše za djecu! Koliko znam, vjeroučitelji i katehete nikad nisu predložili smanjenje broja treninga i naravno, ne bi ni trebali.
Ako vidimo koliko je sport dobar za zdravlje i razvoj naše djece, ne uviđamo li kako je vjerski odgoj (a time vjeronauk i kateheza) isto tako (uz roditeljski odgoj) jedan od ključnih faktora izgradnje ličnosti u djeteta. Upravo uzajamnost vjeronauka i kateheze može vašem djetetu pomoći da se razvije kao potpunija osoba. U iskrenoj suradnji vjeroučitelj – djeca – roditelj, bez imalo ustručavanja porazgovarajmo jedni s drugima, gdje ćemo graditi dobar temelj za ostvarivanje Kraljevstva Božjeg već ovdje među nama.
Neka nas svekolike, kao pomoćnike izgradnje Božjeg kraljevstva nadahnjuju riječi sv. Pavla: "Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu i opominju vas; s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela! Gajite mir među sobom! Potičemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima! Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati, nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" (1 Sol 5,12-22).

Davor Šamadan